Nedavno u Pragu slušao sam nekoliko zanimljivih misli o Balkancima, između ostalog o ženama ,ali i usporedbe naših i njihovih žena, njihovih želja, htijenja današnje žene. Češka žena, ili pak žena u Češkoj , bez obzira odakle dolazi je slobodna, od okoline slobodna prije svega! U Češkoj koja je relativno friška u EU nema dramusanja, naturanja svoje intimnosti , nema hvale ličnim ‘’uspjehom’’ stvaranja porodice! U Pragu iz čovjeka izvlače ličnost , radnika, umjetnika, pronalaze u ženi nešto drugo za razliku od proste balkanske misli o ženi. Balkanska žena je zaista u podređenom položaju u odnosu na žene na Zapadu, čak možda i više nego što je bila u komunizmu. Žena na Balkanu, danas, trpi nametanje tridesetih u kojim mora da podvuče crtu! Fakultet, posao, muž, djeca, auto, stan...spisak je poduži! One koje nemaju neke iole mudrije ambicije brzo stavljaju recke na tom spisku. Te žene se zadovolje pronalaskom muža i rađanjem djece, stvaranjem porodice kao osnovne ćelije društva. Međutim, postavlja se pitanje gdje su one u svemu tome, njihova interesovanja, njihov duh, gdje je njihovo ispunjenje. Možda je to jedan od bitnijih razloga tolikim propalim brakovima. Zbog straha od 30-tih većina današnjih žena, djevojaka, tridesete nikad i ne prožive punim plućima! Jedna od krajnosti je nametanje priče o ‘’produženju vrste’’ , dakle što ranijem rađanju, jer za Boga miloga ‘’što si mlađa , lakše ti je’’, u tridesetim je već rizično! U Češkoj , žene neopterećene ‘’hvatanjem posljednjeg voza’’ , ne strahuju od rizika u tridesetim jer je medicina toliko napredovala da je strah od teške trudnoće sveden na minimum. U Pragu žene jednostavno teže da se pronađu, u onom što rade , žele posao koji će ih ispuniti, ne žure u brak, žive! Žena u Pragu, bez obzira na nacionalnost, državljanstvo, danas se bavi kupovinom ili prodajom nekretnina, dizajner je, slikarka, praška djevojka danas zarađuje dovoljno za život radeći kao profesorica filozofije, u fotografskoj radnji, kafeu... Neki će reći pa sve je to danas i žena na Balkanu. Jeste , ali žene na Zapadu imaju slobodu izbora, i što je najvažnije nisu opterećene , biraju opušteno! Prag nudi mnogo toga današnjoj ženi, ona s fakultetetom vrlo brzo nalazi posao koji omogućava plaćanje stana i pristojan život. Istovremeno, Češka nema problem s natalitetom. S druge strane, balkanske žene danas rade neprijavljene u prodavnicama, buticima, kafićima, sa platom od 250, 300 evra, ili na nekim drugim poslovima s primanjima opet nedovoljnim, i strahom od gazdinog otkaza , ali i strahom od 30-tih! Svakodnevno slušaju trabunjanja...’’udala se ona naša drugarica, rodila, kupila auto, onoj našoj s fakulteta dečko dobro zarađuje...prije neki dan su stavili novi parket u kuću...kupili su kuhinju...a ti , šta je s tobom mila moja..’’ Žena u Češkoj je ambiciozna , ali istovremeno neopterećena okolinom. U prednosti je. Tamo se ne gleda u tuđe dvorište , jer nemaš vremena, ispunjen si ličnim interesovanjima, obavezama, poslom.Tamo ljude ne interesuju balkanska trabunjanja. Tamo se živi!
Strasna ljubav-pecanje, kod jednog vojnika nije mogla presahnuti ni pod prijetnjama zatvorom.On je znao reći 'moram na Vrbas, moram na pecanje!'. I otišao bi.
'Rado ide Srbin u vojnike, tri ga vuku a dvojica tuku'.
Davno je bio tačan samo prvi dio ove Borine koja ostaje upisana u njegovom leksikonu vječnih. Vojska je godinama bila izazov za mladiće dok konačno nije rečeno 'biće VRS ali sa profesionalcima kojima će uniforma biti radna a ne paradna, boravak u kasarni plaćen posao a ne smaranje kako su to sve češće govorili regruti koji su bili u kasarnama bez tople vode i sa oskudnim obrocima'.
Da će regrutacija (kite na vizite) , ispraćaji pod šatrama, služenje vojnog roka..., postati prošlost, nagovjestili su 'doživljaji' regruta u kasarni u Zalužanima kod Banje Luke.
Pričao mi je jedan regrut šta se tamo sve izdešavalo dok je on bio na službi prije nekoliko godina. Njegov drug, rodom iz Lopara iz kojih je zauvijek otišao u Novi Sad a onda ipak morao obući uniformu u Banjoj Luci, znao je biti toliko ljut da je jednom prilikom gotovo ubio kolegu , udarivši ga ašovom!? Sve zbog pomena nadimka 'loparac'. Zakleo se da se u Lopare nikad neće vratiti, iako je u njima rođen. 'Dodijale su mi , u njima žive konji, smorovi...', govorio je obrazlažući toliku mržnju prema rodnom kraju.
Drugi vojnik, Srebreničanin, težak jedva 50-ak kilograma, bio je zadivljujuće brz na nožu. Nisi ga imao šta vidjeti ali je nož koristio vrlo , vrlo brzo. Kao Roko u 'Divljim svinjama'!
I uvijek je taj Srebreničanin nosio svoj a ne vojnički nož. Kad bi mu ga oduzeli nabavljao bi novi. Baš ga je koristio! Nakon što je izbo jednog kolegu u Zalužanima, a to se vojnički(!) prikrilo , istu stvar je ponovio u rodnom gradu kad je dobio odsustvo?! Za razliku od uboda u kasarni , u Srebrenici su izbodena dvojica momaka!
Treći primjer teškog života u uniformi, na istoj lokaciji, bio je slučaj vojnika kome je javljeno da drugarica slavi punoljetstvo i da se sprema neviđena žuraja! On se na tom derneku jednostavno morao pojaviti ali stroga vojnička pravila su govorila suprotno. Nije imao kud pa mu je ostala poslednja šansa – samopovređivanje. I učinio je to ali na način koji nisu pamtili ni stariji oficiri. U lavabou, punom hladne vode, držao je neko vrijeme šaku da bi po njoj , kao sumanut, udarao velikom kuhinjskom kutlačom!? Čuo je negdje da kosti brže pucaju kad su hladne!
Četvrti slučaj je najblaži ali takođe zanimljiv. Strasna ljubav-pecanje nije mogla kod jednog regruta da presahne ni pod prijetnjom zatvorom od 30 dana. On je često znao reći 'moram na Vrbas , moram na pecanje'. I otišao bi. Po povratku u kasarnu mirno bi prihvatio kaznu. Odgovarao je 'samo vi mene stavite u zatvor,meni je u njemu dobro'. Dječko je bio iz nekog zabitog kraja. Kad bi prošla kazna, on bi opet išao na Vrbas. Na kraju vojnog roka mu nisu računali produženje zbog dana provednih u zatvoru. Pustili su ga kući.
Na desno ravnajs'!
Slavica Eklston (rođena 1958. godine u Rijeci) nedavno je napustila kuću vlasnika Formule 1 Bernija Eklstona i navodno je već pokrenula brakorazvodnu parnicu, posle koje će joj pripasti veći deo imovine od 280 miliona evra, kao i deo deonica vrednih 3,2 milijarde dolara.
20.45 h je tek a kao da smo vječnost tu, odavno se smračilo , april je, veče prijatno, nas nekoliko momaka sjedi ispod šatre , jedan naš drug iz škole pozvao nas na ispraćaj njegovog starijeg rođaka. Jaki smo, cugamo rubinov crveni, kurčimo se iako smo se samo nekoliko puta obrijali do tada, brčići su još uvijek mekani, fešta , Šemsa Suljaković zvoni u izvođenju lokalnog 'benda' i njegove pjevačice. Toliko je bilo lijepo veče bez obzira na Šemsu (mnogo godina kasnije ću saznati zašto je ta žena toliko popularna, i zašto ono što radi uopšte nije naivna stvar) , da se moralo desiti nešto zanimljivo. Jednostavno morao je neko od nas nešto 'lijepo' napraviti ako to neko oko nas ne učini. Supa je prošla, čeka se sarma, a onda će pronijeti jabuku na tacni koju će narod da prekrije novčanicama i kovertama, jer vojnik i njegova porodica moraju pokriti troškove ispraćaja u vojsku (vidi blog 'na desno ravnaj s') , a na kraju ide pečenje da se gosti zaslade. Preko stola naspram nas mladih sjede dvoje starijih, žena i muškarac, veseli, saznajemo od okoline da su vjenčani. U stvari o tome nas obavještava lik koji je kraj nas, momak u tridesetim, postaće naš junak te večeri. A njih dvoje se toliko vole pred drugim ljudima da je i nama preko puta njih postalo neprijatno. I da, zaista, njena ruka je uočljivo na njegovom ramenu, pa se spusti ispod stola, nerjetko ga i poljubi u obraz, počinjemo se vrpoljiti, jer je žena opasno privlačna, pantalone nas zatežu. Levi's 501 iz Varteksa Varaždinskog nam je to veče bio mrzak, iako je taj teksas 80-tih bio stvar prestiža i stvar po kojoj se razlikujete od drugih, između ostalog. -'Grudi joj stoje tako da je brus suvišan, kvari ih.'---reče naš junak, a zašto je to rekao biće mi jasno desetak minuta kasnije. Ona je nastavila da miluje supruga, da ga ljubi u obraz, da mu svoje bijele šake i prste provlači kroz kosu. Kad se sjetim tih pokreta danas , vidim sebe u Pohorskoj bravi. Elem, trajalo je to , a neki momci oko mene su već morali napuštati šatru jer su to godine kad vam 'desanka šakić' ne da mira , godine kad je ona većini momaka prijatelj s kojim ne pričate ali ga opet volite bez obzira na ćutnju! Druge smo mrzili ako nam zaćute! Prošlo je desetak minuta a naš junak nam je dao znak da ga pratimo, nama koji ćemo se s 'desankom' rukovati tek pošto čovjek postane naš junak. Prethodno je svojim zelenim očima dao znak gospođi preko puta. U prvim trenucima ništa nismo shvatili, ali smo očekivali nešto da se desi, jer posle nekoliko minuta pošto je naš junak nestao ispod šatre to je učinila i , saznaćemo, njegova ljubavnica. Uslijedili su najljepši minuti za žutokljunce, golobrade naivčine koji su ipak nešto naučili te večeri, a da nisu bili svjesni značaj lekcije tog trenutka. Naravno, za našeg junaka i gospođu su bili ljepši, a i mi se nismo žalili baš puno. Na nekih stotinjak metara od šatre stajalo je par sjenika (sijeno , suva djetelina, nabacana oko stoca- drveta zašiljenog na vrhu), mračnih od strane koja je bila okrenuta šatri, a svjetlih s druge strane , jer ih je osvjetlilo komšijsko domaćinstvo. Na našu radost naš junak je jedru gospođu odveo na osvjetljenu stranu, možda baš zbog nas. Niko ih nije ni vidjeo ni čuo osim nas , napaljenih žutokljonaca. Nisu ih čuli zbog muzike, a nisu vidjeli jer je cijeli zaseok bio ispod šatre. Postalo nam je jasno zašto je govorio o njenim grudima 'kojim ne treba brus'. Sjevnule su ispred naših očiju kao najveći dar. Stajale su k'o da joj je dvadesetak godina a ne blizu pedeset . O njenim godinama i još nečemu saznaćemo posle, kad smo se podrobnije raspitali. Ta žena ostaće nam dugo u mislima, neki momci je i danas spominju, toliko je dobro izgledala na tom svjetlu , prislonjena uz sijeno , da istovremeno junaka i volite i mrzite. Volite jer vam je priuštio događaj, a mrzite ga što ipak samo on dira takvo tijelo. Ona je bila zadovoljna, zadovoljna i zadovoljena, jer je njen glas to govorio, puštala ga je taman toliko da našem junaku potvrdi da je on njen , a Boga mi i naš junak. Sakriveni ispod sijalice koja je bila tako postavljena na komšijskoj staji da snop svjetlosti baca baš na sijeno , slušali smo i gledali dvoje golih ljudi.. Uh kako smo uživali , neki od nas nisu izdržali i već tu u toku događaja su se rukovali s 'desankom'. Jedni drugima smo držali ruku na ustima, da se ne čujemo kako ne bi prekinuli dvoje koji su naravno bili izdržljiviji od nas. Kad je naš junak svršio , gospođa ga je zadovoljno poljubila nekoliko puta, al nešto drugačije nego muža. On je brzo nestao mračnim seoskim puteljkom,a ona? E ona nam je priuštila novu scenu. Pošto je navukla gaćice , brusem opet poružnila grudi i otresla sijeno sa haljine i kose, krenula je pod šatru. Mi smo krenuli za njom, glupo bi bilo da smo krenuli za našim junakom. Sjela je do muža k'o da je išla u wc! Nastavila je pokrete iste k'o one prije nego je otišla do sjenika. Mi smo jedan po jedan ulazili i sjedali preko puta njih. Nastavili smo da pijemo i gledamo u njih, ništa nismo shvatili tada. Posle 'desanke' naš prijatelj je postao Rubinov crveni!